Rodno zasnovano nasilje: zapostavljeni ekonomski aspekt

Osim što su izbjegle femicid, žene u Bosni i Hercegovini žrtve su i drugih oblika nasilja, posebice ekonomskog. Utočište Žena BiH u Mostaru pomaže im da ponovno izgrade svoje živote.

Reportažu realizirale: Cloé Calame, Izabela Dominiković i Katarina Petrović

Pročitajte i na:

Terasa kafića gori pod suncem, a Tea Rebac skida svoje naočare. Ustrajna je u tome da ne možemo dobiti pristup mjestu koje tražimo – sigurnoj kući udruženja Žena BiH. Riječ je o jedinoj zakonski prepoznatoj sigurnoj kući u Hercegovačko-neretvanskom kantonu na području Mostara, turističkog grada na jugu Bosne i Hercegovine. „Adresa je poznata samo policiji i socijalnim radnicima, a kako biste dobili pristup, potrebno je potpisati poseban ugovor“. Komplikovano je, ali i opasno. Lokacija sigurne kuće Žena BiH stroga je tajna tim prije što su štićenice u stalnoj psihičkoj i fizičkoj opasnosti: od torture, poniženja, prijetnji smrću… Poneke su za dlaku izbjegle femicid i strepe da  će ih nasilnik pronaći. Ove žene u mnogim slučajevima progone bivši ili sadašnji partneri, ali i ostali članovi porodice.

I sama Tea Rebac dobivala je prijetnje smrću. Uprkos skromnim primanjima, Tea već više od 7 godina obavlja ne samo posao psihoterapeutkinje i socijalne radnice već i mnogo više od toga. Prevozi štićenice, pronalazi im poslove i smještaj… Nakon bjega od bračnog i obiteljskog nasilja ove žene u sigurnu kuću dolaze u velikom siromaštvu nesvjesne da su takođe bile i žrtve ekonomskog nasilja.

Grafit iza ograde u ratu razorene zgrade u Mostaru. (Fotografija : Cloé Calame)

Upozorenje: zbog svoje nasilne prirode, svjedočanstva o žrtvama su namjerno izolirana iz teksta. Članak se može čitati sa ili bez ovih izjava, označenih crvenim okvirom. Ova su svjedočanstva modificirana kako bi se žrtva (žrtve) anonimizirala u svrhu zaštite. Promijenjeni su svi protagonisti, datumi ili lokacije.

Nasilje nevidljivo golom oku

„Sve dok ih neko ne tuče, mnoge žene nisu svjesne da su žrtve nasilja“ objašnjava sociologinja Antonija Petričušić sa Sveučilišta u Zagrebu. Fizičko nasilje najočitiji je oblik nasilja upravo zato što je izravno vidljivo na tijelu. Antonija ističe poteškoće u prepoznavanju ekonomskog aspekta rodno zasnovanog nasilja koje definira kao „nasilje počinjeno nad ženskom osobom zbog inferiornosti njezina društvenog statusa ili zbog njene tradicionalno potčinjene uloge iz perspektive nasilnika“. Ekonomski aspekt ovog nasilja ispoljava se kroz različite strategije finansijske kontrole, koje uglavnom provode muž ili drugi član porodice, brat ili otac. U 2023. godini, Evropski institut za jednakost spolova, definira tri vrste ekonomskog nasilja: prvo je kontrola kao na primjer, kada žrtva daje svoju plaću partneru a on njoj određuje džeparac; zatim, eksploatacija gdje partner otvara kredit na ime žrtve bez njenog odobrenja i na kraju sabotaža kada partner ubedi žrtvu da prekine studije ili da otkaz.

Ekonomsko nasilje ostavlja dugoročne posljedice u životu žrtve. „Žrtve su lišene finansijske nezavisnosti ali i autonomije općenito“, pojašnjava sociologinja Antonija Petričušić. „Udaljavanje žena od tržišta rada i kontrola njihove profesionalne aktivnosti nosi svoje posljedice. Žene koje pod pritiskom svog partnera preuzimaju tradicionalnu ulogu tako što ostaju kod kuće i brinu se o obitelji ne ispunjavaju uslove za penziju, a često nemaju ni zdravstveno osiguranje. U Bosni i Hercegovini 2020. godine stopa zaposlenosti žena u okviru radno sposobnog stanovništva iznosila je, prema izvešću Agencije za statistiku BiH, 29,9% naspram 50,9% zaposlenih muškaraca. Štaviše, 2022. godine jaz se povećava: bilo je zaposleno 28,9% žena, za razliku od 52,1% muškaraca. Kada je u pitanju stopa nezaposlenosti, ona je za žene 2022. godine iznosila 19,8% naspram 12,6,% koliko je iznosila za muškarce. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu konkretno, u razdoblju od 2022. do 2023. godine, stopa zaposlenosti žena iznosila je 40,8% (2333 zaposlenih žena od ukupno 5715 zaposlenih osoba). „Sve žene koje dođu u sigurnu kuću suočene su sa finansijskim problemima“, objašnjava Tea Rebac dok sociologinja Antonija Petričušić insistira kako se „ekonomsko nasilje javlja u svim društvenim slojevima“.

Međutim, ovaj oblik nasilja prolazi nezapaženo u Bosni i Hercegovini, pogotovo kad je reč o bankovnim računima. Alen Demirović, direktor jedne mostarske banke tvrdi kako u 21 godini svoje karijere nijednom nije imao slučaj da žena otvori račun po tuđem nagovoru. Premda dodaje da banke nemaju uvid u to ko koristi račun niti da li njime neko drugi upravlja. Ne postoji dakle nikakvo pravilo o transparentnosti niti strategija umanjenja rizika od finansijske manipulacije. Iako je sama ova tema tabu, glavni razlog zanemarenosti ekonomskog nasilja leži u činjenici da se ono uopšte ne doživljava kao takvo. Ovaj oblik nasilja „opće je usvojen kao princip upravljanja obiteljskim budžetom“ objašnjava Petričušić. Budući da se žene često osjećaju nesposobnima da upravljaju finansijama, ovaj zadatak se jednostavno dodjeljuje muškarcima. One su te koje žrtvuju svoje ekonomske mogućnosti i nezavisnost. Ovakve nasilne prakse se ukorjenjuju u društvo zbog manjka finansijskog vaspitanja žrtava i zlostavljača. Tako na primjer, priča Petričušić „u ovom dijelu svijeta, ljudi ne razumiju nužno šta podizanje kredita podrazumijeva, pa tako budu prevareni“.

Treba uzeti u obzir također i činjenicu da se patrijarhalno društvo tradicionalno bazira na nejednakosti: „Opšte je prihvaćena ideja na Balkanu da se žena mora žrtvovati za dobrobit porodice.“, kaže Petričušić. Ovu kulturu žena kao onih od kojih se očekuje žrtva Aldijana Trbonja-Tule primjećuje kroz čitavu svoju karijeru socijalne radnice u Inicijativi građanki/na Mostara. Radila je sa ženama koje su morale  muževima davati svoje plate, otplaćivati njihove dugove ili im davati novac koji su teško zarađivale između ostalog njegom starijih osoba, brigom o djeci, čisteći kuće i razne ustanove. Ova kombinacija otuđivanja od društva, kontrole novca i kontrole kupovine ide u kombinaciji s ostalim vidovima nasilja: psihološkim i fizičkim. Aldrijana Trbonja-Tule insistira da se: „ekonomski vid nasilja ne može izolirati od drugih oblika manipulacije“.

„Vrati mi moje krpice“, natpis na zgradi u Mostaru.. (Fotografija : Cloé Calame, negativ fotografija)

Zaliječiti rane prije postizanja ekonomske nezavisnosti

„What is love? Baby don’t hurt me…“ najradije bismo isključile ovu glazbu što trešti kroz zvučnike u sred našeg razgovora. Još uvijek smo na terasi jednog mostarskog kafića s Teom Rebac. Prije rada na ekonomskom osnaživanju, radnici sigurne kuće moraju pomoći ženama da se prilagode na novu i sigurnu okolinu.

„S ovom ženom konkretno, problem je bio usisivač. Nije mogla da usisava pošto ju je crijevo usisivača prestrašivalo. Bojala se da joj se muž ne pojavi. Na kraju smo shvatili da ju je on zapravo tim crijevom davio.“

Štićenice moraju same doprinjeti svakodnevnom životu sigurne kuće. „To je jedna vrsta radno-okupacione terapije“, pojašnjava psihoterapeutkinja, readaptacija kroz rad. „One čiste, peru, pripremaju obroke sebi i svojoj djeci za koje postoji i igraonica.“ Obavljajući te poslove, žrtve se intergiraju u novu okolinu što daje smisao njihovom boravku tamo.  Zatim su tu fizički i psihološki tretmani koji se provode u zavisnosti od karakteristika slučaja i težine pretrpljenog nasilja. „Neke od njih nam dođu kao živi mrtvaci. Više ne vide smisao ni u čemu i nemaju apsolutno nikakve podrške. Riječ je o jako teškom, dugačkom i napornom procesu. Nešto što sam primjetila kod većine žrtava jeste da im svima fali samopouzdanja jer su nasilnici izvrsni manipulatori“, kaže Tea Rebac. Žene generalno krive same sebe, a nekad vjeruju da su ovakvu sudbinu i zaslužile.

„Sjećam se jedne žene koju je brat zverski pretukao prosto jer nije bio zadovoljan načinom na koji je isjekla meso. Kada stalno slušate kako niste dovoljno dobri, počnete i sami vjerovati da ste nesposobni i krivi.“

Ekonomsko nasilje naizgled nije najtraumatičniji oblik nasilja, ali žrtve se svejedno moraju suočiti s njegovim posljedicama ukoliko žele pobjeći iz nasilne situacije. „Imati finansijska sredstva“, objašnjava Antonija Petričušić, „jedan je od prvih koraka ka novom životu, u novom stanu i novim uslovima“.  Korisnice sigurne kuće kao što je Žena BiH, velikim dijelom finansirane od strane međunarodnih NVO, pomoć dobijaju isključivo zalaganjem radnika, budući da ne postoji nikakva finansijska podrška na državnom nivou. „Ono što nam nedostaje su jake institucije i njihovi kapaciteti“, zaključuje Joško Mandić, stručni savjetnik Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine. Za žene žrtve nasilja fali „materijalnih, finansijskih, ali i ljudskih resursa“. Međutim ono što Mandić ističe kao najbitnije je manjak disciplinskih mjera i sankcija. „Naše institucije nisu dovoljno jake da bi omogućile potpunu i efikasnu primjenu već postojećih zakona u svrhu zaštite građana“.

Rebac procjenjuje kako odgovornost za budućnost žrtava partnerskog nasilja spada na sigurne kuće: „Evo još jednom, ne možemo računati na državne institucije niti na spoljašnju pomoć. Na onaj ili ovaj način  probleme rješavamo mi sami, kao udruženje žena iz Bosne i Hercegovine“.

Mural na zgradi u Mostaru prekriven ogradom. (Fotografija : Cloé Calame, fotografija snimljena kao pretisak)

Izlazna strategija: kompleksna faza

Svaka je priča drugačija, podsjeća psihoterapeutkinja, ali generalno govoreći, korisnice sigurne kuće su mahom „sa malom decom, slabo obrazovane, najčešće nezaposlene“. Prema Tei Rebac i ostalim radnicima sigurne kuće,najvažnije je osmisliti izlaznu strategiju: ako žrtva ne pronađe smještaj, posao ili rešenje za brigu o djetetu, onda nema drugog izbora nego se vratiti nasilniku. Ovaj fenomen povratka česta je pojava tim prije što su žrtve obeščašćene u očima svoje porodice ili nemaju njihovu podršku. Povratak na posao je dakle prioritet. Rebac također objašnjava kako je jednu štićenicu lično propratila kroz svaku etapu procesa :  „Udruženje joj je obezbjedilo dvomjesečnu stanarinu, a u međuvremenu smo joj pronašli posao i upisali djecu besplatno u vrtić nedaleko od stana kako ne bi morala voziti. Već dvije godine udruženje Žena BiH uspjeva preko gradskih vlasti osigurati besplatan upis djece u vrtić“.

Uloga porodice nekada zna biti ključna, imajući u vidu da zahvaljujući njihovoj podršci žene uspjevaju da se spase uprkos teškoj prošlosti i nemilosrdnosti njihovih bivših partnera.

„Evo još jednog pozitivnog primjera izlazne strategije“, započinje Tea: „Žena je kod nas došla sa 36 godina i troje djece. Prije nego što je pobjegla, muž je imao običaj da jeodveze do Čapljine kako bi je na različite načine maltretirao sve dok ne bi priznala da ga je prevarila. Naravno, u ovakvim slučajevima, žrtve priznaju što se od njih traži čak i ako to nije istina. Nakon što je s djecom došla u sigurnu kuću, dobili smo prijavu od policije i socijalnog centra po kojoj se optužuje za silovanje vlastite djece. Iza ove optužbe stajao je njen muž. Nakon višemesečne borbe na sudu i uprkos njenoj moralnoj iscrpljenostii dugim procesom, konačno smo dobili slučaj, konačno smo uspjeli. Dobila je starteljstvo nad djecom i započeli smo poceduru razvoda braka, a njezina porodica pomogla je da joj sagradimo i kućicu. Od nas je dobila donacije: mašinu za veš, kuhinjsko posuđe, hranu, razne druge stvari…Pravna pomoć koju smo joj obezbijedili također je bila od velike važnosti. Nastavili smo da pratimo njen život: pronašla je posao, djeca su krenula u školu. Imala je sreće što je mogla računati na podršku svoje porodice.“

Trajnost ekonomskog nasilja

Dolazak u sigurnu kuću, za ove žene ne znači i kraj njihovim nevoljama. Kao žrtve rodno zasnovanog nasilja, štićenicama i dalje prijeti rizik od fenomena reviktimizacije što dodatno pogoršava već ranjivu situaciju u kojoj se nalaze: one trpe novo nasilje i diskriminaciju. Ako je muž nasilan, žena i djeca su ti koji moraju napustiti dom : nelogična praksa koja kažnjava žrtve umjesto nasilnike. Unutar udruženja Žena BiH: „o ovoj problematici diskutuje se već godinama na seminarima i obukama kako bi se promjenio takav obrazac i kako žrtva ne bi bila ta koja mora otići“, objašnjava Rebac.

Žene žrtve partnerskog nasilja trpe i diskriminaciju na poslu. Što se tiče pronalaska posla u Bosni i Hercegovini, Joško Mandić, stručni savjetnik Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, ističe da „agencije za zapošljavanje nude programe preko kojih poslodavci dobijaju određene poene ukoliko zaposle žene žrtve nasilja ili nude različite besplatne obuke za žrtve u potrazi za poslom“. Prema istraživanju na razini države iz decembra 2022, 68,1% poslodavaca u Hercegovačko-neretvanskom kantonu izjasnilo se nevoljnim da zaposle žene žrtve porodičnog nasilja. Prema Tei Rebac, žrtve mogu dobiti otkaz iz više razloga, kao na primer ukoliko ih bivši partner maltretira na radnom mjestu: neki poslodavci bi radije izbegli scene rasprava koje uznemiravaju radnu okolinu. 

 „Prije nekoliko godina u sigurnu kuću došla je i jedna finansijski nezavisna žena. Imala je svoj račun u banci, iako je bila zaposlena na određeno. Nažalost, dobila je otkaz jer je ostala trudna. Našla se bez posla, a mužu nikako nije mogla da se vrati. Toj ženi problem nije bio manjak obrazovanja niti manjak finasijske kompetentnosti, već okolonsti u kojima se našla“. Ova je situacija je utoliko gora bila što je u Mostaru teško pronaći posao čak i za obrazovane žene.

Utočište mora da stvori određene uslove kako bi žene mogle odatle da izaći. Danas surađujemo s lokalnim akterima i institucijama. „Imamo odličnu suradnju s odvjetnicima“ pohvaljuje Tea Rebac, što omogućava Žena BiH da pruži besplatnu pravnu pomoć korisnicama. „Ista je situacija i sa školama i sa određenim zdravstvenim ustanovama“. Žena BiH također surađuje sa jednom ljekarnom koja obezbjeđuje ženama besplatne lijekove i kozmetičke proizvode. „Diskrecija se uvijek poštuje, oni znaju delikatnost situacije“. Anonimni ostaju i oni koji doprinose ovom sustavu pomoći.

Grafit prekriven ogradom na zgradi OKC Abrašević, kulturnog centra u Mostaru. (Fotografija : Cloé Calame, fotografija snimljena kao pretisak.)

Politika naspram intime

O ovoj problematici slabo se govori u Bosni i Hercegovini. Nismo uspjele stupiti u direktan kontakt ni sa jednom žrtvom u svrhu ove reportaže. Pa ipak, zadnjih par godina, zahvaljujući Fejsbuk grupi i internetskoj stranici Nisam tražila, dogodio se prvi val svjedočenja žrtava iako su uglavnom orijentirana na fizičko i seksualno nasilje. Ekonomsko nasilje i dalje ostaje skriveno, integrirano u društvene norme, uz pokoju iznimku. Za portal diskriminacija.ba, novinarka Maša Durkalić 2018. godine iznjela je svjedočanstvo jedne žene iz Sarajeva koja se udala 70-ih godina prošlog stoljeća i kojoj je muž u potpunosti kontrolirao financije.

Iz političke perspektive, u Bosni i Hercegovini ostaje još mnogo prostora za napredak. Joško Mandić ističe kako se u društvu još podiže svijest na ovu temu. „Sve je više i više razgovora i debata o ovom problemu. Nisam zagovornik takozvane senzibilizacije i/ili sličnih mjera, ali sve je više ljudi svjesno kako je ekonomska nejednakost između spolova izvor nasilja“. Ukazujući na problematiku nasljedstva on kaže: „tradicionalno u našoj regiji, kao i cijeloj državi, muškarci većinski nasljeđuju materijalna dobra i nekretnine što dovodi do toga da oni imaju mnogo više resursa na raspolaganju nego žene“. Prema njegovom mišljenju „kratkoročno, jedino što država, donositelji odluka i političari mogu učiniti jest omogućiti ženama da direktno i slobodno raspolažu svojim resursima“.

Država može osigurati mogućnost izbora u pravnom smislu premda on na kraju svejedno može biti pod utjecajem obiteljskog pritiska : „to je najviše što država može učiniti što se tiče obiteljskih odnosa“. Upravo zbog toga ističe se važnost dugoročnih mjera kroz obrazovanje, koje bi omogućilo ženama da postanu neovisne. Međutim granicu između obiteljske i političke sfere treba šire razmotriti. Za Antoniju Petričušić, „nasilje je dovoljno dugo bilo privatna stvar. Bilo je to obiteljsko pitanje koje je društvo tolerisalo, koje nije bilo u nadležnosti okoline i u koje se nije miješalo“. Ipak, sociologinja je optimistična: „Srećom, tematika ekonomskog nasilja od sve je većeg interesovanja za istraživače“, ističući da ono „ne smije ostati privatna stvar“ čak i ako dotiče intimu.