U Banjaluci, rijeka Vrbas je pronašla svoje zaštitnike

Protiv zagađenja i postrojenja koja narušavaju prirodnu ravnotežu Vrbasa, ljubitelji vodenih sportova se povezuju sa ekolozima kako bi zaštitili rijeku. Posmatrano s njihovog stanovišta, otpad i hidrocentrale mijenjaju vodeni tok i narušavaju životinjski svijet koji je nastanjen u blizini.

Pierre-Olivier Chaput, Naida Mlinarević i Miloš Ratkovac

Dajaci na Vrbasu. (Izvor: Dajak klub u Banjaluci)

Dajak je vrsta sporta u kojem sportista koristi potisak vlastitog tijela. Da bi se kretao, dajakaš zabode motku u dno rijeke, stojeći uspravno na plovilu koje izgleda kao kombinacija daske za veslanje i gondole. „Dajak je stara tradicija“, priča Andrej Zamolo koji ima 42 godine „od toga sam 32 u čamcu“ i predsjednik je Dajak kluba u Banjaluci koji je osnovan 2010. godine. „Prije, kada nije bilo mostova, to je bio idealan način prevoza robe i ljudi preko rijeke.“

Od svog izvora na obroncima planine Vranice, Vrbas teče dužinom od oko 250km na zapadu Bosne i Hercegovine, prije nego što se spoji sa Savom, koja se zatim ulijeva u Dunav. Na svom putu, Vrbas vijuga kroz Banja Luku, gdje je postao popularno mjesto za ljubitelje raftinga, kajakaštva i dajaka u krugu doline. Nakon prečišćavanja, Vrbas snabdjeva grad pitkom vodom.

Na njegovim obalama vladaju ribari. Banjalučko sportsko-ribolovno društvo, osnovano 1926. godine, broji 1.300 članova. Ono uključuje i tri ribarska čuvara koja prate zakonitost ribolova. Među njima je i Marinko Popović, koji tu radi već 24 godine: „Mi upravljamo sa 100 km riječne obale”, naglasio je.

Marinko Popović, ribočuvar već 24 godine, u prostoriji sa klupskim trofejima. (Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Što se tiče ljubitelja divljih voda, Aleksandar Pastir se prisjeća osnivanja rafting kluba „Kanjon“ 2003. godine: „U to vrijeme bio sam član ronilačkog kluba. Došli su Slovenci i pokazali nam rafting. Ovaj sport nam je bio potpuno nepoznat.“ Iste godine osnovao je udruženje s grupom entuzijasta i pridružio se svjetskoj federaciji.

Zajednički neprijatelji

Ovu trojicu sportista, koji bi se u najboljem slučaju samo pozdravili kada se sretnu uz rijeku, ujedinilo je otkriće zajedničkih neprijatelja: zagađenja i hidroelektrane. Popularne u regiji, brane i turbine su se umnožile na rijekama. Uzvodno, sam Vrbas ih već ima pregršt. Ova postrojenja, osim što preusmjeravaju rijeku tokom duge gradnje, uslovljavaju i njen tok. Međutim, za rafting su potrebne brze vode, dajak zahtijeva prilično plitak vodostaj, a za ribolov su potrebna stabilna i ribama dostupna staništa.

Naš najveći neprijatelj je oscilacija vodostaja“, objašnjava Marinko Popović. „Imamo svakodnevne oscilacije i do dva metra“, dodaje Viktor Bjelić, potpredsjednik ekološkog udruženja Centar za životnu sredinu. Za ovog aktivistu, kao i za ribočuvara, ove drastične razlike u nivou vode prouzrokovane branama i elektranama imaju štetan utjecaj na životinjski svijet: riblja ikra kao i gnijezda ptica bivaju poplavljena, čak i potpuno potopljena u nepredvidivim količinama vode ili, obrnuto, iznenada se zateknu na suhom.

Vrbaski ribari koriste ove štapove za ribolov sa posebnim koturom prilagođene brzim vodama rijeke. (Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Jesu li hidroelektrane potreba?

Međutim, Javna ustanova Vode Srpske, tvrdi da su obazrivi. „Provjeravamo da ni dno, ni količina vode ni obale nisu narušeni“, izjavljuje Aleksandra Kovačević, viša stručna saradnica za zaštitu voda. Za nju su hidroelektrane potreba. A ujedno i najčišći izvor proizvodnje električne energije koji je dostupan u zemlji i za koji procjenjuje da treba da se i dalje razvija. „Bosna i Hercegovina ne posjeduje industriju solarne ili vjetro energije“, požalio se Viktor Bjelić, ukazujući da ti izvori energije nedostaju zemlji. Njegovo udruženje je zatražilo stručna mišljenja o utjecaju i profitabilnosti elektrana, a njihov bilans je konačan. Za njega je to ekološka i finansijska prevara.

Viktor Bjelić, potpredsjednik Centra za životnu sredinu u Banja Luci. (Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Usljed toga, kada je 2004. godine Republika Srpska planirala izgraditi dvije nove elektrane, smještene 15 i 25 kilometara uzvodno od Banja Luke, reakcija građana je bila brza. Trideset udruženja se okupilo kako bi formirali „Koaliciju za zaštitu Vrbasa”. Njihova peticija je uspjela prikupiti gotovo 17.000 potpisa, što je neviđen poduhvat za ovaj grad od 200.000 stanovnika. „Banjalučka skupština je tada izrazila negativno mišljenje o projektu“, prisjeća se Viktor Bjelić, prije nego što su ga Vlada i Elektroprivreda na kraju povukle.

„Niko nije shvatao da posjedujemo tu snagu“

Iako širok nekoliko desetina metara, Vrbas ima jako malu dubinu u svom proticanju kroz Banja Luku. (Izvor: Pierre-Olivier Chaput)

Bili smo mladi i strastveni i ni država, niti iko drugi nije shvatao da posjedujemo tu snagu“, s osmijehom nam govori rafter Aleksandar Pastir u kafiću koji se nadnio iznad rijeke. Dok govori sa svojim velikim brkovima i krupnom pojavom, mala čaplja staje na kamen usred riječne struje. Blizu vrba koje nastanjuju riječne obale, vrane zaogrnute svojim crno-sivim perjem stresaju kapljice vode sa sebe.

U kanjonu, uzvodno od grada, 2009. godine je održano Svjetsko prvenstvo u raftingu. Odlučna demonstracija da se „pokaže državi da je moguće ulagati u nešto drugo pored hidroelektrana”, objašnjava rafter. Prije nego što zaključimo: „Naravno, po pitanju finansija, mi ne možemo parirati energetskom sektoru. Međutim, svijet se ne okreće samo oko profita“.

Aleksandar Pastir, predsjednik Rafting Kluba „Kanjon“ Banja Luka. (Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Stoga, iako pomno prate projekte za gradnju hidrocentrala, ovi neočekivani zaštitnici se ne ograničavaju samo na pasivno praćenje projekata. Klub Andreja Zamola je brzo osnovao i svoju sekciju za okoliš. Pored redovnog čišćenja navigacionih područja, njegovi članovi su također učestvovali u inicijativi „Očistite Vrbas“ prije nego što su pokrenuli drugu pod imenom „Let's do it“ u toku kojih je rijeka bila oslobođena velike količine nakupljenog otpada. Prilikom svoje prve regate, rafteri kažu da su počistili 15 kilometara toka rijeke, i da su izvukli preko trideset olupina automobila iz vode.

Aleksandar Pastir i Andrej Zamolo polažu svoje nade u stvaranje ekološke svijesti, za koju smatraju da je najizraženija kod mladih. „Mi nismo javna služba niti čistači“, insistira prvi. I podsjeća: „Nismo riješili problem otpadnih voda“.

(Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Kanalizacija direktno u rijeku

Zbog nedostataka sanitarnog sistema, rijeka izlazi iz grada mnogo prljavija nego što je u njega ušla. Prema Aleksandri Kovačević, „samo 60% urbanog dijela grada ima riješeno pitanje kanalizacije“ a ova stopa opada u ruralnim oblastima. Značajan dio otpadnih voda se direktno uliva u rijeku Vrbas. A pritom ne govorimo o slučajevima industrijskog zagađenja. Pored toga, na rijeci ne postoji stanica za pročišćavanje.

Stoga, ako viša stručna saradnica procjenjuje situaciju kao „zadovoljavajuću“ po većem broju kriterijuma, ona je manje takva kod kontrolne tačke na području Delibašinog Sela, nekoliko kilometara po izlasku iz grada. Podaci koji se poklapaju sa opažanjima ribara Popovića za koga „uzvodno od grada, Vrbas je čista rijeka sa zdravim ribama. Drenaža i zagađenje počinju tek u centru grada“. Dakle, nastavlja Aleksandra, „računamo na kvalitet vode rijeke Vrbas i njegovu moć samopročišćavanja da nam malo pomogne“.

Rijeka Vrbas otiče iz Banja Luke puna otpadnih voda velikog dijela grada. (Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Da bi se objasnili ovi nedostaci, specijalistkinja ukazuje na trošak sakupljanja i transporta otpadnih voda, što je obaveza lokalnih zajednica. Sve to podsjećajući nas da je „mnogo više poduzeto po tom pitanju u zadnjih deset godina nego u prethodnih petnaest ili dvadeset“. „Prepoznali smo da se radi o važnom problemu“ dodaje ona. Sortiranje otpada, smanjenje upotrebe plastičnih kesa, „promjene se sprovode, možda su spore i zakašnjele u odnosu na neke evropske zemlje, ali postoje i važno je da se tako i nastavi“.

Holistički pristup

Preraspodjela izvršne vlasti je također jedan od činilaca. Upitani za komentar, Ministarstvo za ekologiju se zadovoljilo izjavom da „podržava sve inicijative za zaštitu okoliša“, vraćajući pri tom loptu Ministarstvu za poljoprivredu koje je također zaduženo za raspolaganje vodenim resursima.

(Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Ovakvo razdvajanje nadležnosti je u suprotnosti sa metodama Centra za životnu sredinu, koje zahtjeva „holistički pristup“ kako bi se situaciji pristupilo, kako sa turističkog i geološkog, tako i sa ekonomskog i geografskog aspekta. Prema nevladinim organizacijama, vlasti nemaju jasnu strategiju i ne posjeduju dovoljno znanja, niti ambicija da se late novijih tehnologija. „Većina hidrocentrala zamišljena je još devedesetih godina, sa proračunima i mjerama obavljenim prije trideset ili četrdeset godina“.

Otada, klima se promijenila, suše i manjak vode su postali redovna pojava. Uz nove svjetske promjene koji idu ka dekarbonizaciji i prilagođavanju klimatskim promjenama, energetska budućnost regije i Vrbasa su međusobno povezane. „Mi to ne činimo da bismo bili viđeni, stalno smo u prirodi jer smo u nju zaljubljeni“, dodaje Andrej Zamolo koji, zajedno sa drugim zaštitnicima Vrbasa, namjerava da i dalje diže svoj glas, kako bi rijeka nastavila da teče.

(Izvor : Pierre-Olivier Chaput)

Autorice