Prvobitno sam predložio temu o rudnicima. Vrlo senzacionalistička tema, u svojoj sam glavi bio novi Léon Marchand. Zakon glasanja je odlučio da će tema reportaže, koju sam obradio s Janom i Tomislavom (mojim kolegama s terena), biti mladi i Europa. Unatoč svemu, ja sam zadovoljan, a moji su roditelji mirni jer njihov sin neće zabavljati skačući između eksplozivnih naprava, osmišljenih da bez ikakve diskriminacije ubiju onoga tko prvi na njih stane.
Odljev mozgova već je vrlo popularna tema, pogotovo kada govorimo o liječnicima ili inženjerima. Tada nam je Jana predstavila ideju o „curenju ruku“ (taj naziv je bio uvriježena šala tijekom cijelog boravka), fokusirajući se na ljude s nižim kvalifikacijama. Otišli smo na teren.
U Mostar sam stigao prije svojih drugova. Prvi dan obilazim grad s Harisom, jednim od vodiča grupe. Kratka pauza oko 16 sati, detaljnije mu objašnjavam svoju temu, a on me upućuje na stol 10 metara od našega, gdje sjede Azra i Freja, naša prva dva intervjua. Prava sreća.
Nekoliko dana kasnije, našli smo se na istoj terasi s grupom kako bismo ih intervjuirali. Ide namdobro, u 30 minuta sva pitanja postavljena, odgovori su super. Zatim za kraj, poznato pitanje: „Još nešto?“. Ovo je ključni trenutak našeg boravka, Azra počinje povjeravati svoje osjećaje. Jana kopa dublje, intervju se produljuje za četrdeset minuta. Povratkom u hotel nalazimo Tomislava, ili skraćeno Thomyja (Thomy je marka majoneze). Otišao je pomoći drugoj skupini. Razgovaramo i iznenada postaje jasno da će nam se otvoriti kut. Usredotočili smo se se na osjećaje, uglavnom zaboravljene u radovima koji se bave temom egzodusa.
Vrlo dobar izbor, na kraju, nalazimo sociologa, političara i druga svjedočanstva. Na kraju smo zadovoljni rezultatom, ljudi su nam se povjerili i osjećamo se kao da smo shvatili bit teme. Još uvijek sam samo nadobudni novinar, ako za deset godina ponovno pročitam ovaj rad, sigurno ću se zgroziti, ali sada imamo dojam da smo napravili nešto dobro.
Nikada nisam toliko naučio kao u ovih devet dana te otkrio sam koliko je težak zadatak prevoditelja/lektora. Govoriti istim jezikom samo je preduvjet koji nije dovoljan, stvarnost je puno kompliciranija! Potrebni su vam strpljenje, organiziranost, jasnoća i, iznad svega, stalno preispitivanje sebe.
Naučio sam mnogo i o Bosni i Hercegovini, a razbio sam i svoju vrlo europsku sliku male Jugoslavije spremne da eksplodira svakog trenutka. „Bure baruta Balkana“. Situacija je toliko složena da sam se mogao dotaknuti samo društvenog aspekta, ali sam vidio da se mlade generacije međusobno razumiju i da su uglavnom daleko od podjela o kojima svi pričaju.
U Mostar sam stigao i kako bih saznao želim li se zaista nastaviti baviti novinarstvom. Ovaj boravak mi je puno pomogao oko odgovora.