Na papiru, naš novinarski projekt je prilično riskantan: opisati isključenje i diskriminaciju od vlastite zajednice, s kojom se Romi u Bosni suočavaju u četiri dana terena: deset intervjua, sati montaže, 12 000 znakova.
Prije nego li smo stigli u Mostar, naš glavni kontakt, romska udruga u Mostaru, pristala je da nas primi i da nam pokaže romska naselja. Naš savršeni ulaz. Krenule smo. Ponedjeljak, 22. april, naš prvi dan na terenu. „Dobar dan, nažalost nećemo imati vremena za intervju s vama ove sedmice. Udruga Roma Mostar.“ Vrata su se zatvorila u trenu. Kako predstaviti glas Roma ako ih ne nemamo priliku poslušatis? Kako predstaviti populaciju s kojom se ne susrećemo?
Vrijeme je ograničeno, treba brzo razmišljati. Predložen nam je plan B. Novi subjekt. „Ako zatreba“. No, nikada nismo odustale, pa čak ni onda kada su svi signali govorili drugačije. Ivana i Rose su obavile desetine poziva, ja sam poslala dvadesetak e-mailova, obišle smo grad Mostar kako bismo razgovarale s rukovodiocima škola, zvonile na vrata organizacijama koje smo otkrile na terenu tog iistog dana.
Za romsku zajednicu predrasude su duboko ukorijenjene, pa smo sa ovakvom temom htjele otići dalje od tih stereotipa. Dati glas tim zaboravljenim i marginaliziranim populacijama. Problematika koja je premalo zastupljena u medijima ili nikada nije obrađena temeljito.
Zato smo Ivana, Rose i ja krenule same, sve tri povezane zajedničkom motivacijom: razotkriti te nepravde. Posjetile smo naselje blizu Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, gdje smo upoznale jednu romsku obitelj. Njihova ljubaznost i zvuk čekića koji udara u željezo još odzvanjaju u mojoj glavi. Slučajnost nam je omogućila da upoznamo učiteljicu koja je bijesna zbog napuštanja te zajednice. Dječji dom Mostar pružio nam je priliku da saznamo o Sanelovom životnom putu, jednog od rijetkih Bosanaca i Hercegovaca, Roma koji je postigao akademski uspjeh. Također, bile smo pozvane u kućicu u kojoj je živjela jedna obitelj. Još uvijek se sjećam nježnosti Dine koja nam je nudila šoljice ispunjene kafom. Neću zaboraviti pogled najmlađeg člana obitelji koji čeka da mu bacim loptu kako bi se igrao s njom.
Nastavile smo s intervjuima. Možda previše. Ponekad po dva sata zaredom. Naša tema postala je slagalica, ali htjele smo sastaviti stvarnost.
Sakrila bih dio ovog iskustva ako ne bih spomenula stres koji sam osjećala kada sam pomislila da će naša tema propasti. Sakrivala bih se ako ne bih priznala da me umor toliko puta doveo u sumnju. Lagala bih ako ne bih govorila o osjećaju ljutnje i tuge koji su me preplavljivali kada su nam govorili o uslovima života te zajednice, o bijednim diskriminacijama koje svakodnevno trpe.
Priznajem da sam se bojala da neću uspjeti prenijeti u svojoj priču ono što su nam Romi otkrivali. Strahovala sam da neću dobro prenijeti njihov način života tako različit od onog mog, Ivaninog i Roseinog. Međutim, susret s mnogim ljudima koji im žele pomoći, pružiti im priliku da grade svoj put uprkos svim preprekama s kojima se suočavaju, pomogao nam je bolje razumjeti jedan od ključnih izazova bosanskohercegovačkog društva: inkluzija manjina.
Ivanina i Rosesina sposobnost prilagodbe, kao da su cijeli svoj život radile taj posao prevodioca/organizatora, naši glupi smjehovi kao znak umora na povratku, naši debriefingzi na obalama rijeke Neretve kada padne noć ili naši trenuci šutnje poštivani kada je svaka od nas to trebala, omogućili su nam suočavanje sa svim tim izazovima i stvaranje teme na koju sam ponosna.
Zato hvala. Hvala Anniki, Marion i Geoffreyu što su uvijek vjerovali u nas, podržavali nas do kraja, hvala Ivani i Rose što su ovu avanturu učinili nezaboravnom i obogaćujućom, timu francuskih novinara, našim dijeljenim radnim večerima i vašem više nego pažljivom slušanju kako bi svaka tema postala što bolja. Hvala članovima Balkanskog tima koji nam nikada nisu prestali otkrivati svoju kulturu i koji su, ne znajući, stavili dio sebe u ovaj izvještaj. Posebno, hvala Brajamu, Dini Halilović, Nadi, Nedžadu Jusiću, Rebeki Kotlo, Sanelu Korugiću i mnogima drugima. Hvala što ste nam dali svoje povjerenje, našli vremena da razgovarate, doprinesete ovom dijelu historije.