Ko ne riskira ne profitira. Na bosanskom to znači da ako se ne usudimo, nećemo znati šta je moguće. Moja reportaža u Banja Luci mi je omogućila da provjerim ovu staru izreku koja datira iz XV vijeka.
Bio sam jako zadovoljan što ću se baviti Jugonostalgijom, ali moram priznati da sam se u početku pitao da li je to ‘’živa tema’’. Nisam našao ništa vrijedno osim jednog pjevača kojeg moje kolege prevodioci Anja i Goran nisu poznavali, i facebook grupu lokalne Asocijacije Josip Broz Tito čiji su najnoviji postovi objavljeni 2010. Svi su jugonostalgični ali se jako mali broj ljudi usuđuje izraziti se javno.
Došavši na mjesto, imao sam neke odgovore na temu, ali se Marion, jedna od organizatorica, malo zabrinula i rekla mi da ne bih trebao u to slijepo vjerovati. Riješio sam potom izaći na ulicu po savjetu Christine, novinarke reporterke. Malo sam zažalio zbog toga jer sam želio napraviti lijepu reportažu o Jugoslaviji, čija je tematika jako vizuelna. Ispitali smo četiri ili pet osoba kad nam se jedna dama socijalno-realističke elegancije pridruži: ”Vi ste francuski studenti koji izučavaju Jugonostalgiju? Trebamo se sada naći sa Mirkom!”
Naposlijetku ću se uspjeti naći sa Mirkom, osnivačem asocijacije Tito, strastvenim govornikom koji služi na slavu Maršala. Zbog tog neuhvatljivog i tajanstvnog lika sam došao u Banja Luku. Dočekuje me ljubazno, i on je također izgledao elegantno u svom odijelu. Njegove prostorije izgledaju poput neke male crkve posvećene Titovom liku i djelu. Biste starog jugoslovenskog dirigenta preplavljuju Mirkov ured, a Mirko se bacio na težak posao da sačuva uspomenu na Maršala u Bosni i Hercegovini-jedan ured u Zagrebu vodi brigu o očuvanju uspomena u Hrvatskoj.
Kauči, na prvi pogled sasvim obični, kriju zapravo ispod sjedišta komunističku literaturu sačuvanu od čistke postkomunističkog režima. Bez ulične ankete propustio bih susret sa jednim čovjekom, susret koji, kako smo mislili Anja, Goran, Christina i ja, je bio ugovoren za sutradan.
Vrijeme provedeno u prostorijama asocijacije je proteklo brzo kao u snu. Ali to nije bilo dovoljno. Poslije susreta sa Mirkom Racom bilo je nezamislivo da napustim grad a da ne vidim drugi banjalučki spomenik iz doba Jugoslavije: spomenik podignut u slavu stradalih vojnika u borbi protiv nacističke okupacije. Dolaskom u podnožje brda na kojem se spomenik nalazi čekala nas je nova prepreka: električna rampa i uporni čuvar koji je ostajao istrajan u Goranovim pokušajima da nas pusti. Nemoguće ga se uspemo nešto više autom. Sunce počinje da zalazi a mi ne možemo da snimimo spomenik u mraku.
Trebalo nam je lukavstvo jedne od naših saradnica, Annika, da bismo se dovinuli strašnom čuvaru koji nadgleda brdo. Odlazim dakle, zahvaljujući odvažnosti naših saradnica, sa osjećajem da sam uspješno odradio posao.