U posljednjem trenutku sam se pridružila ekipi u kojoj su bile Milijana i Marina, dvije studentice francuskog jezika, jedna iz Banja Luke, a druga iz Sarajeva. U proteklom mjesecu one su odredile cilj naše reportaže, sagovornike i naravno temu: zašto mladi žele otići iz Bosne i Hecegovine i kako se boriti protiv tog fenomena odlaska. Ono što me najviše zabrinjavalo jeste to što sam se morala prilagoditi temi koja nije moja, uklopiti se u ekipu na najbolji način i ispuniti sedmične zadatke.
Veoma brzo sam shvatila da imam sreće što sam u ovoj ekipi. Milijana i Marina su unaprijed zakazale sastanke i istražile dosta toga. Za posao koji smo trebale zajedno odraditi, komunikacija je bila ključ našeg razumijevanja. Bilo mi je bitno da se povežemo, a ne da naš odnos bude čisto „poslovan“. Zbog toga sam se od samog početka zainteresovala za njih i njihove živote.
Kako uhvatiti ritam
Mislim da je ovaj projekat veoma dobro napredovao zbog toga što smo brzo stekle međusobno povjerenje. Da bismo se bolje razumjele, dogovorile smo se da pričamo o svemu što nam se desi tokom dana. Sjećam se kada su djevojke trebale prvi put usmeno prevoditi intervju, bile su prilično pod stresom prije sastanka. Osim toga, ova reportaža se i snimala, pa je to zahtjevalo da od osoba tražimo da ponove neke pokrete ili određene scene. Iako je i meni ovo prvi put da radim ovakav vid reportaže, ipak sam bila mirna jer sam imala povjerenja u svoju ekipu.
Zadatak konsekutivnog prevodioca je jako iznenađujući, pogotovo ako nemate nikakvog iskustva u tome. Marina mi je u kratkim crtama prevodila ono što je rekao profesor sociologije, koga smo intervjuisale. S druge strane, Milijana je pisala zabilješke i pomagala Marini u slučaju da ona negdje pogriješi. Sve je dobro prošlo, a ja sam dobila odgovore koje sam željela. Znam da su djevojke bile psihički iscrpljene, jer to zahtjeva mnogo energije i koncentracije, a naročito kada to radite prvi put. Shvatila sam da sam možda bila previše zahtjevna na način na koji sam htjela voditi intervju i trebala sam se prilagoditi. Sigurno da je bilo teško, ali zbog toga smo unaprijed pripremale pitanja i svaki intervju u cjelini.
I prepreke nestaju
Nakon tog prvog dana, veoma brzo smo uspjele uhvatiti ritam. Sve tri smo bile svjesne posla koji treba obaviti i napora koji trebamo uložiti. Pored jezičkih, tu su nekad bile i kulturološke prepreke, a na neka pitanja je bilo teško pronaći odgovore. Na primjer, kada smo trebale intervjuisati jednog političara kako bismo čule njegovo mišljenje i šta on zapravo radi kako bi zadržao mlade ljude u svojoj zemlji. Prije sastanka, koji je bio u srijedu poslijepodne, jedva da smo razmijenile međusobna mišljenja. Tek kada sam četvrtak poslije podne razgovarala s novinarom koji je protiv trenutne vlade, obje su mi rekle da je taj razgovor važan za mene kako bih bolje razumjela situaciju u zemlji. U našoj grupi su Milijana, pravoslavka iz Hercegovine, i Marina, koja je katolkinja iz Sarajeva. Prije svega, bilo je važno uzeti u obzir te razlike. Ali kada je trebalo raditi ili zabavljati se, te razlike nisu bile bitne.
Ono što me je također prijatno iznenadilo jeste njihova sposobnost da se užive u ulogu novinara. Iako na početku nisu imale poseban interes za ovo područje, tokom sedmice sam primjetila sve veću zainteresivanost i volju da mi pomognu i daju svoje mišljenje o reportaži. Pogotovo kada smo intervjuisale poznatog političara. Tada je Marina direktno prepoznala političarevo okolišanje i na taj način izravno obavila posao novinara tako što je birala ono što je bitno i tražila od njega da ponovi neke riječi. Malo po malo, zaista smo shvatile da mi nismo samo novinarka i dvije usmene prevoditeljice, već prava ekipa koja se međusobno nadopunjuje.
Kada bismo se vratile sa intervjua, zajedno bismo sve pregledale i odabrale zanimljive dijelove koje bi one poslije na najbolji način prevele. S organizacijom koja nudi programe za mlade, političarom u vladajućoj stranci, dva studenta, jednog koji želi otići, drugog koji želi ostati, i profesorom sociologije, imale smo sve elemente da napravimo cjelovitu reportažu. Mislim da mi je najteži intervju bio sa dvojicom studenata, jer su tu bili njih dvojica, dvije kamere, dvije prevoditeljice. Odlučila sam se fokusirati isključivo na zadatak urednika, i mislim da sam dobro izabrala jer je bilo vrlo teško sve koordinirati, posebno s obzirom na jednu temu s toliko pitanja.
Potpuno iskustvo
Iako je sedmica bila naporna, ipak nisam željela propustiti nijedan trenutak tog iskustva. Uprkos ubrzanom ritmu, bilo mi je važno i da se opustim uveče sa ostalim Francuzima (i Švajcarcem), a posebno sa bh. studentima kako bi sa nama u potpunosti podijelili svoju kulturu. Što se mene tiče, hrana i nije nešto što ću pamtiti, budući da sam vegetarijanka, ali pivo i atmosfera u barovima su nezaboravni. Kviz, koncerti, slobodno vrijeme ili samo naši zajednički trenuci. To je ono što je činilo grupu. Ti trenuci su bili podjednako važni za smijeh, ples, nazdravljanje ili jednostavno za uživanje. Po mom mišljenju, to je ono što je stvorilo pravu vezu u svim grupama. Nismo bili samo kolege, bili smo prijatelji.
Mislim da je subota bila fizički i psihički najteža. Imali smo sve intervjue, sve važne dijelove koji su nam trebali i bio je red na mene da ovu priču oblikujem i sprovedem u djelo. Htjela sam biti na visini Milijaninog i Marininog zadatka. Najteži dio su montaža i tačnost zvukova koje ću postaviti kako bi na najbolji način ispričala priču. Svi su bili u žurbi, ali dobro je što smo mogle posmatrati i druge osobe kako se ne bi utopile u našoj temi.
Zahtjevan zadatak na koji možemo biti ponosne
Ne mogu da vjerujem da smo tih sedam dana toliko intenzivno i naporno radile i napokon uspjele. Uspjele smo preći sopstvene granice, jezičke i kulturološke prepreke i osjetljive početke u radu. Ali završile smo našu video reportažu o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine! U jedoj sedmici sam uspjela shvatiti zašto mladi mojih godna imaju samo jednu želju – da pobjegnu iz ove države. Pa ipak, za samo jednu sedmicu sam naučila koliko je u radu s prevodiocima važno biti kao jedno i međusobno se dopunjavati.
„Donijeti odluku bez razmišljanja“ mislim da je to stvar koja je najviše funcionisala u mom životu i danas kao dokaz imam ovo iskustvo. Ali mislim da jedan veliki dio pripada sudbini. Svi smo došli iz različitih zemalja, ali smo ipak bili povezani i prije nego smo započeli ovu sedmicu. I da bih danas mogla napisati ovaj ‘making-of’, imala sam mnogo sreće što su ove riječi odlučile postati stvarne. Dale su mi priliku da prožvim jedno od najljepših ljudskih iskustava u moje 23 godine života. Novinarstvo je divno. I divno je što možete raditi svoj posao i nakon reportaže izaći još veći.