Ovaj projekt je ispunio i nadmašio moja očekivanja. Projekt je bio vrlo dobro osmišljen i organiziran od početka. Radili smo u grupama od 3, u kojima su dva studenta/tice francuskog jezika s Balkana i jedan student/ica novinarstva iz Francuske, svaka grupa je imala svog mentora. Krenuli smo raditi u grupama mjesec dana prije dolaska u Mostar. Svaka grupa je izabrala jednu temu, ja sam bila u grupi sa Irfanom i Adrianom, naša tema je bila upravljanje otpadom u Mostaru. Svaki tjedan smo se sastali online jednom tjedno kako bi prodiskutirali o temi, podijelili nova saznanja i odredili u kojem smjeru i kako želimo obraditi temu. Nakon nekog vremena smo se odlučili fokusirati na to kako otpad koji se nalazi na deponiji Uborak utječe na kvalitetu vode rijeke Neretve te kako se građani, aktivisti i institucije bore protiv zagađenja koje je prouzrokovano odlaganjem smeća u gradu Mostaru.
Naš tim je odlično funkcionirao, bili smo složni. Adriana u ulozi novinarke bila je jako temeljita i držala je strukturu i organizaciju u timu. Izvrsno se pripremila i dubinski je istražila priču. Znala je koja su najbitnija pitanja i kome se moramo obratiti te na koji način. Irfan i ja kao prevoditelji bili smo njena lijeva i desna ruka. Iako je tema bila strašno zanimljiva, s vremenom smo skužili da je dosta zahtjevna i osjetljiva. To nas nije obeshrabrilo i svi troje smo uronili duboko u priču. Prije našeg dolaska u Mostar smo kontaktirali potencijalne sugovornike i dogovorili sastanke.
Kada smo stigli u Mostar smo odmah išli na teren. Prvi dan smo razgovarali sa gradonačelnikom koji nam je u suštini objasnio da je deponija Uborak rađena po svim propisima, da ne zagađuje okoliš i da ne postoji razlog za brigu. Međutim, kada smo ga pitali o udrugama koje se bore za zatvaranje Uborka i kada smo spomenuli članak Centra za istraživačko novinarstvo, promijenio je ton glasa i nije mu bilo svejedno. Drugi i treći dan smo proveli na deponiji Uborak. To je bila prava avantura, uistinu smo bili kao detektivi, čim smo došli smo osjetili da nešto smrdi na smetlištu i znali smo da smo na pravom mjestu i da moramo dublje istražiti. Imali smo dogovoren sastanak sa Omerom Hujdurom iz udruge Jer nas se tiče, ali dok smo ga čekali smo ušli u deponiju kako bi probali zakazati sastanak sa direktorom, koji je baš u tom trenutku izlazio iz auta. Kada smo mu objasnili da radimo priču o Uborku, odmah nas je upozorio da se pazimo udruga kao što su Jer nas se tiče jer oni sabotiraju rad deponije.
Ne znajući da imamo dogovoren sastanak s Omerom, kojemu je zabranjen ulazak u deponiju, pristao je na sastanak sljedeće jutro s nama. Kada smo razgovarali s Omerom, on nas je upozorio da ne vjerujemo onome što nam kaže direktor. Tako smo skužili da postoji jedno ozbiljno suparništvo između te dvije strane. Sastanak sa Omerom također je bio zanimljiv, on nas je upoznao sa Fuadom Hujdurom, članom udruge koji živi blizu deponije i koji se već neko vrijeme bori za zatvaranje deponije. Također smo upoznali gospođu koja živi iza deponije, ali nije htjela sudjelovati kao sugovornik. Tu se isto dogodio jedan zanimljiv timski trenutak gdje je dio tima pričao s Omerom i Fuadom i drugi dio s gospođom koja nije htjela dijeliti informacije, ali je nam je kroz razgovor dala dosta korisnih dodatnih informacija. Sljedeći dan smo razgovarali s direktom deponije Mirhadom Grebovićem, koji se složio s gradonačelnikom i uvjerio nas da problema na deponiji nema. Nakon toga smo razgovarali sa Marinom Bagom, članom udruge za prava potrošača Futura, on nam je bio ipak manje pristran i pokazao nam je jednu drugačiju perspektivu.
Nakon što smo prikupili sve potrebne informacije, transkribirali smo sve intervjue i preveli kako bi Adriana mogla napisati članak. Najteži dio bio je pokazati objektivno sve što smo saznali i sagledati cijelu temu s jedne nepristrane perspektive, što je naša novinarka uspješno napravila. Naše uloge prevoditelja i novinara su se na kraju izmiješale. Irfan i ja smo bili u ulozi novinara na teren, u ali smo morali istovremeno i prevoditi kako bi Adriana mogla razumjeti i postavljati pitanja. Bilo je zahtjevno prevoditi u isto vrijeme kada su sugovornici govorili, budući da smo morali naučiti novi vokabular i terminologiju s kojima nismo bili upoznati na francuskom. Za mene je ovo bilo jedno jako pozitivno iskustvo, uživala sam u dinamici prevođenja, ali sam probudila jednu ljubav prema novinarstvu koja se skrivala negdje duboko.