Prije odlaska u Mostar, našu grupu povezao je naš interes za umjetnost, za njezinu moć da bude svjedok situacije, svjedok svojeg doba, da bude njegov odraz, da preispituje prošlost kako bi se izgradila bolja budućnost. Stoga smo odlučili upoznati umjetnike_ce koji rade na tome da preuzmu javni prostor grada, koji još uvijek nosi ožiljke rata u Bosni i Hercegovini.
Umjetnici_e i članovi_ice kulturnih organizacija puno su nam pomogli u našem istraživanju te su nam omogućili prostor u kojem smo mogli raditi i provesti intervjue. Zbližili smo se s njima, provodili večeri zajedno i tako zaista kročili u dio umjetničke zajednice u Mostaru. Centar Abrašević, važno mjesto za alternativnu kulturu u gradu, bio je kao naš drugi dom. Naša ekipa dolazila je tamo svakog dana, a iako se činilo da konobar jedva podnosi to što smo po cijele dane tamo, usudim se pretpostaviti da se ipak i on za nas malo vezao.
Imala sam toliko sreće što sam dobila priliku raditi s Marijanom i Igorom. Imali smo istu viziju za projekt i uspjeli smo se međusobno razumjeti. Svatko je prirodno pronašao svoje mjesto i svoju ulogu. Bilo je puno smijeha, puno „petites pauses“ (kratkih pauza) te je naša reportaža glatko napredovala, uvijek uz dobro raspoloženje.
Budući da se nisam školovala za videoreporterku, bila sam prilično zabrinuta da mi fali tehničkog znanja za rukovanje kamerom, ali organizatori_ce i drugi_e novinari_ke iz Francuske uvijek su mi bili_e spremni_e pomoći. Shvatila sam i da stvaranje zdravog radnog okruženja i prijateljskog odnosa između nas i osoba koje intervjuiramo možda nije recept za tehnički savršenu reportažu, ali jest za reportažu na koju ćemo svi_e u timu biti ponosni_e jer ona nudi nešto osobno, jedinstveno i puno energije.
Projekt je vrlo inteligentno i brižno osmišljen, a atmosfera je bila otvorena i neformalna te sam se osjećala vrlo ugodno. Vrlo sam sretna i zahvalna što sam mogla proživjeti ovakvo iskustvo. Bilo mi je jako teško kad sam morala napustiti Bosnu i sve ljude koji su to iskustvo sa mnom podijelili.