U Banjaluci se može vidjeti gomila vrabaca, golubova, impozantne sive i crne vrane s kapuljačama, pa čak i poneka čaplja. Ali ptica koju smo najčešće susreli je sup. Ne na nebu kako se vrti u potrazi za svojim narednim obrokom, ne, već na zidovima. Lešinari, pristalice Borca, gradskog kluba, ukrašavali su grad. Imali smo priliku i upoznati ih, na dan utakmice, dok pjevaju, pale petarde i dimne bombe idući prema stadionu. Freske, grafiti, oznake i naljepnice u klupskim bojama mogu se naći na svakom uglu ulice. Neki impresivni sastavi oslikani su na svakoj zgradi.
Doći u nepoznati grad znači prodrijeti u prostor izražaja koji se uvijek otkriva na njegovim zidinama, bilo da je obilan ili ograničen. Koračajući Banja Lukom, ističe se sveprisutnost grabežljivca sa crvenim, plavim i bijelim oreolima. Postepeno shvatamo reference povezane s tim, poput 1987. koja označava godinu stvaranja najstarije navijačke grupe. Čovjek se pita da li keltski križ koji je često povezan ima istu konotaciju ekstremne desnice kao u Francuskoj.
Ponekad, jedva da ima prostora za sumnju, kao kada je nedaleko od našeg hostela on popraćen Odinovom runom veoma cijenjenom kod neonacista i „white power“ -istim onim simbolima koje su urbani slikari precrtali. Ipak čini se da ih je drugdje još uvijek isuviše komplikovano klasificirati, jer izgleda da se ujedinio sa vizuelnom maštom navijača, poput izvjesnog srpskog grba. A onda, ispod jednog stubišta u ovom gradu tako živopisno ukrašenog, ovu punk fresku zasjenilo je zaokruženo A.
