Miloš Ratkovac : “Svi su pristali na intervju”

Projekat na kom smo radili te sedmice prvenstveno je bio zanimljiv i nesvakidašnji, međutim na trenutke zbunjujuć ali i veoma poučan i koristan. Za sve učesnike bilo je novih iskustava, u jednoj tački su se svi našli u novoj situaciji koju do tada nisu proživjeli, ali su, vjerujem, svi našli u tome korist.
Kako je prva aktivnost u zajedničkoj sali počela, tako smo i mi počeli učiti. Sve te aktivnosti su nam pomogle da bolje shvatimo i doživimo strane nam jezike i kulture.

Što se same reportaže tiče, prvi korak bio je pisanje pitanja u vezi naše teme na koja bismo željeli znati odgovor. Zapravo, Pjer je bio taj koji je pisao pitanja, sa tačke gledišta novinara, ali Naida i ja smo se trudili da mu što više pomognemo predlažući i pokušavajući da suzimo moguće uglove. Nas dvoje, studenti francuskog jezika iz Bosne i Hercegovine, smo takođe dolazili u susret sa novinarskim radom. Trebalo je zvati kontakte neophodne za korisne informacije i pitati ih za intervju, u čemu je Naida bila veoma efikasna, gdje sam ja, naprotiv, imao pokoju poteškoću sa kontaktima. Takav je život, ali sve je na kraju bilo kako treba, svi su pristali na intervju.

Od 5 intervjua, ja sam održao 2, a Naida 3. Mislim da je to bio veoma zanimljiv način da održimo intervjue, s nama koji smo igrali uloge novinara. Dakle mi smo postavljali sva ta pitanja koja je Pjer unaprijed napisao, i snimili smo cijeli razgovor da bismo kasnije snimak mogli umetnuti u program “Happy Scribe”. Ali prije nego što smo to odradili, morali smo isjeći dobar dio tih snimaka jer je bilo dosta podataka koji nam nisu bili neophodni. Nadalje, trebalo je ispraviti tekstove koje nam je taj program transkribovao slušajući snimak i dodajući riječi, rečenice ili čak paragrafe koji fale. Ali nije bilo strašno.

Kada smo završili sa ispravkom tekstova, iste smo nalijepili u Google translate ne bismo li dobili okvir za rad, pa smo taj prevod odštampali. Prva ideja bila je da prepravimo tekst i ostvarimo valjan prevod, ali Pjer je imao bolju ideju. Počeo je da radi na Google-ovom prevodu koji, iako nije bio upotrebljiv, je bio uglavnom njemu razumljiv. Tako da smo Naida i ja pojašnjavali Pjeru samo dijelove teksta koji su bili nerazumljivi i loše prevedeni, što nam je olakšalo posao i dalo dosta vremena.

Jednom kad je već počeo da piše sam članak, Pjer je velikim dijelom bio samostalan. Nije baš lako pomoći nekome u nečemu čega nismo stručnjaci. On je najbolje znao kako napisati jedan članak, na šta se usredsrediti, ali ipak je stalno bilo sitnica koje je trebalo bolje prevesti ili objasniti da bi se rad mogao privesti kraju.

Kao zaključak bih rekao da su svi zadovoljni svojim radom i ishodima, nema razloga da mislim obrnuto, a ono što je definitivno je da su se svi zabavili i dosta naučili.