U Banjaluku sam stigla pomalo zabrinuta, iako sam bila uzbuđena zbog projekta koji mi se svidio već od samoga početka, ljudski aspekt ovog iskustva me zabrinjavao. Raditi u paru s nekim čiji jezik ne govorite, može izgledati frustrirajuće i komplicirano, pogotovo ako par koji radi skupa nema zajedničke interese. Srećom, odmah sam shvatila da će saradnja s Ninom biti uspješna.
Izuzev engleskog jezika, nikada nisam imala priliku voditi intervjue na meni potpuno nepoznatom jeziku, a ni raditi u inostranstvu. Ono što je sigurno bilo najinteresantije tijekom sedmice u kojoj se održavao projekat, je prepuštanje i slijepo vjerovanje Nini koja je gotovo sama vodila ove intervjue.
Na meni je bilo da ju ne prekidam nakon svakog odgovora i da ne tražim detaljan prevod naših sugovornika. Međutim, nakon svakog novog susreta sa našim sugovornicama, tješila me je ideja da Nina zna do kakvih odgovora želimo doći, da zna odskočiti pravim riječima, te da zna povući konce kako bismo došle do relevantnih informacij, a k tome još, tijekom intervjua na engleskom jeziku, obje smo postavljale mnogo pitanja.
Jedna bez druge, ništa ne bismo napravile i posao novinara smo radile podjednako. Možda je ovo bilo omogućeno činjenicom da obje dijelimo istu viziju feminizma, a bilo bi nemoguće da ona u potpunosti nestane iza jedine, ali i presudne uloge usmenog prevodioca.
Zahvaljući razgovorima sa Ninom i ostalim Bosancima i Hercegovicima koji su učestovali u projektu, zadovoljna sam, jer mislim da sam uspjela pristupiti temi bez predrasuda i zapadnjačke vizije na ovaj problem.
Upoznala sam sjajne ljude, naučila mnogo o bh.kulturi i historiji, te odlazim imajući na umu neke nove projekte. Hvala vam na ovoj sedmici obogaćenoj susretima, emocijama, otkrićima i naravno hvala na rakiji !