Novinarska obuka u Banjaluci, glavnom gradu srpskog entiteta Bosne i Hercegovine, izgleda kao ljetni kamp. Dvadeset pet francuskih i bosanskih studenata koji žive u istom hostelu za mlade, zajedno su bili 24 sata tjedno.
Morate odabrati kada se tuširati. Neki se kupaju ujutro, drugi više vole navečer. Topla voda brzo postaje oskudna roba. Svi nauče više o životu u Bosni za vrijeme malih trenutaka svakodnevnog života.
Nakon nekoliko dana sramežljivosti, tijekom kojih se osjećamo ugodnije sa studentima iz naše zemlje, nemir leti, a mi se miješamo, dijelimo, šalimo.
Za projekt našeg članka, svatko od nas radi u suradnji sa studentima iz Bosne, koji nisu upoznati s novinarstvom i ne dijele uvijek naša načela o mnogim temama. Obratiti se političaru postavljajući mu direktnije pitanje? Nezamislivo, za moje dvije partnerice, Veroniku i Irenu.
S druge strane, uspostavljanje kontakata telefonom čini im se zbunjujuće lakim. Ja koja uvijek ponavljam svoju uvodnu rečenicu nekoliko puta prije nego što telefoniram, smatram se blaženom zbog njihove spremnosti. Čak i kada kontaktiraju visokorangirane ljude, prstima tipkaju brojeve a da se ne tresu, dok im se glasovi samouvjereno podižu.
Ponekad se osjećam krivom što im prepuštam taj zastrašujući zadatak kao što je prvi kontakt. Suradnja s Bosancima pokazala se ujedno uvjerljivom, ali i krajnje nestabilnom. To nas prisiljava da se odreknemo velikog dijela kontrole nad našim radom. Ne možemo sami uspostaviti kontakt, niti razumjeti sugovornike, budući da nam pričaju svoju priču na bosanskom jeziku. Čak nam je teško povezati se s njima jer razgovaraju izravno samo s prevoditeljicama našeg tima.
Dani su dugi i ugodno opterećeni. Između radionica novinarstva, tečajeva prevođenja i vremena posvećenog člancima, imamo malo prilika za odmor ili posjet gradu. Srećom, ja sam stigla nekoliko dana ranije i uspjela sam vlastitim tempom istražiti ovu zemlju, o kojoj sam vrlo malo znala.
Lutala sam između sivih betonskih kubičnih zgrada koje podsjećaju na sovjetsku arhitekturu prošlog stoljeća. Promatrala sam djecu kako se zabavljaju na malim igralištima stambenih četvrti, zidove prekrivene nacionalističkim parolama i oznakama u bojama lokalnog nogometnog kluba. Naručila sam večeru po naizgled smiješnoj cijeni, u elegantnim restoranima, gdje se konstanto osjeća miris duhana. Pamtim sliku dobro odjevene klijentele koja pleše sretno, s cigaretom u ustima, na pjesme koje potječu iz jugoslavenskog doba, a pjeva ih mala skupina glazbenika.
Sjećam se znatiželjnih pogleda mještana, koji ne vide turiste svaki dan, svaki put kada sam na ulici govorila francuski. Ali naročito ću zadržati uspomenu na trenutke podijeljene sa svim sudionicima, podjednako francuskim i bosanskim: sudioništvo, dobronamjernost, zajednički život i otkrivanje drugog.