Gdje su feministički pokreti u Bosni i Hercegovini?

Dok se masovni feministički pokreti u većini evropskih zemalja šire, čini se da je Bosna i Hercegovina otporna na ovu pojavu. U Banjoj Luci, udruženja se aktivno bore na terenu kako bi situacija napredovala, ali kakav je njihov utjecaj?

Lucie De Perthuis i Nina Šćepanović

Ne poznajem nijednu feministkinju u svojoj blizini“, izjavila je 22-godišnja Maida, studentica francuskog jezika i književnosti. Na ulicama drugog po veličini grada u BiH, Banjoj Luci, mladi negoduju na riječi “seksizam” i “rodna nejednakost”. „Ne osjećam se feministkinjom. Ne znam jesam li bila žrtva seksizma, ali znam da mi u državi nismo osjetljivi na ta pitanja“, rezimirala je slučajna prolaznica.

U BiH nema feminističkih pokreta.“

U BiH, feminističkih pokreta nema“, rekla je Lana Jajčević, suosnivačica udruženja Udružene žene sa sjedištem u Banjoj Luci. „Postoje samo mreže ženskih organizacija koje se bore.“ Povijenih leđa, žena u šezdesetima godinama, kreće se između uskih prostorija udruženja, sa širokim osmijehom na licu koje je izboralo vrijeme.

„Niko ne voli silovatelje na slobodi“, čitamo na crvenom plakatu zalijepljenom na prozoru koji gleda na ulicu. Zidovi su prekriveni desetinama ormarića za arhivu koji sadrže životne priče od otprilike 100.000 žena koje su jedanput zatražile pomoć od udruženja.

Lana Jajčević, suosnivačica udruženja Udružene žene sa sjedištem u Banjoj Luci. (Fotografija: Lucie de Perthuis)

Od kandidata izabranih za mjesto načelnika/ce samo 4% je žena

Kao i u mnogim evropskim zemljama, rodne nejednakosti su vidljive u svim sferama društva. Nedovoljna zastupljenost žena na političkoj sceni je očigledna. Tijekom posljednjih općinskih izbora samo 4% izabranih gradonačelnika/ca bile su žene. Na tržištu rada žene su uglavnom zastupljene u sektoru usluga. Njihova stopa zaposlenosti najniža je na Balkanu. Komitet za uklanjanje diskriminacije žena, Visokog komesarijata UN-a za ljudska prava procjenjuje da 84% žena trpi porodično nasilje i šuti o tome.

Ovakve izgrađene i sistemske nejednakosti su općeprisutne i često se prešućuju. Na društvenim mrežama, kao ni u medijima, nema nikakvih naznaka #MeToo, #BalancetonPorc (u Francuskoj) ili sličnih hashtagova. Kao da se bh. društvo čini rezistentnim na val liberalizacije ženskog glasa koji je snažno prostrujao zapadnom Evropom.

Imali smo snažne feminističke pokrete.”

Masha Durkalić je bh. autorica i aktivistkinja koja značajno stoji iza inicijative umjetnica i aktivistkinja pod nazivom Žene BiH. Cilj je uzdignuti umjetnički, naučni, politički i društveni doprinos žena u historiji Bosne i Hercegovine. „Imali smo sjajne feminističke pokrete, i to je još uvijek slučaj“, objašnjava, podsjećajući da je u prošlosti područje Balkana bilo obilježeno snažnim i čvrsto utemeljenim feminističkim pokretima.

Posebno spominje Antifašistički front žena Jugoslavije. Tokom Drugog svjetskog rata bilo je više od 100.000 žena koje su uzele oružje i borile se pored Tita i Narodnooslobodilačke vojske partizanskih odreda Jugoslavije. „Boreći se za svoju zemlju, borile su se i za emancipaciju žena, tako da bi bilo netačno i nepravedno tvrditi da nikada nije bilo feminističkih pokreta u Bosni u Hercegovini“, nastavlja mlada aktivistkinja.

Jugonostalgija

S blagom jugonostalgijom u glasu, Lana Jajčević, ponekad žali za položajem žena koji su one imale za vrijeme komunističkog režima: „Nije bilo sve savršeno ni tada“, priznaje ona, „ali društveni položaj žena bio je bolji“. Slično mišljenje dijeli i aktivistkinja Gordana Katana koja procjenjuje da je: „Za vrijeme vladavine komunizma opći položaj žena bio puno lagodniji“.

Država se brinula da žena može da bude i majka i radnica“, priznajući da se neki s njom i ne bi složili. „Ako uporedimo dva sistema, može se reći da je doista jednakost danas samo na papiru“, dodala je.

Feministički festival BLASFEM, osnovan 2017. godine, a aktivistkinja Gordana Katana je bila jedna od suosnivačica. (Plakat: Peđa Radojević)

Emancipacija žena je bila postavljeni cilj novog socijalističkog poretka koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata. Propagandom su se širile slike žena na biračkim mjestima, u školama, ili pak na traktorima. Međutim, u stvarnosti, žene su relativno ostale ograničene na ulogu majke, u ime „reprodukcije po svaku cijenu“.

Nacionalističke stranke, koje su preuzele vlast poslije raspada Jugoslavije, ističu rodnu podjelu po društvenim funkcijama. Muškarci moraju braniti domovinu u borbi, dok žene „majke nacije“ nalaze svoje mjesto u domovima.

Drugačija evolucija“

Feministički pokreti postoje, samo su drugačiji te nemaju isti opseg djelovanja. Emancipatorska kultura bh. društva ne može se povezati s kulturom u zemljama koje su iskusile #MeToo val“, objašnjava Masha Durkalić. Bosna i Hercegovina bila je jedna od prvih zemalja Evrope koja je potpisala Istanbulsku konvenciju, konvenciju Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Međutim, sedam godina kasnije, ciljevi konvencije nisu ni izbliza ostvareni. Iako su zakoni donešeni, njihova primjena je manjkava. „Imamo izvrstan pravni okvir“,dodala je, „ali u praksi je to daleko od dovoljnoga.“

“Država nema dovoljno novca i smatra da je nasilje nad ženama više privatni.”

Lana Jajčević, suosnivačica udruženja Udružene žene

Borile smo se za evropske standarde, ali država nema dovoljno novca i smatra da je nasilje nad ženama više privatni, nego društveni problem“, objašnjava Lana Jajčević koja žali zbog činjenice da su zakoni Istanbulske konvencije loše primijenjeni. „To nije prioritet vladajućih snaga i patrijarahat još uvijek preovladava. Ideja da je žena kriva za nasilje koje trpi još uvijek postoji, posebno u pravnom okviru”, nastavila je suosnivačica udruženja Udružene žene.

Pokloni za 8. mart

Bilo kako bilo, Lana kaže da je svjedok pozitivnih promjena na terenu, jer tijekom 2000-ih godina, zakonodavstvo je napredovalo i prepoznalo bračno nasilje kao krivično djelo. Ovakva neophodna promjena je nastala upravo zagovaranjem različitih udruženja na terenu i desetak godina kasnije, iz nje će proisteći i otvaranje Sigurnih kuća. Safe Houses ili Sigurne kuće, predstavljaju posebne domove namijenjene ženama u opasnosti i njihovo upravljanje je u rukama centara za socijalni rad. U RS-u postoje tri, a u BiH ukupno devet “sigurnih kuća”, što po mišljenju aktivistkinja nije dovoljno.

Drugi pozitivan znak, ali i napredak: Masha Durkalić konstatuje da su ove godine mnogobrojne kampanje za cilj imale predstaviti stvarno značenje Međunarodnog dana ženskih prava, 8. marta. Bosna i Hercegovina, jedna je od prvih zemalja koja je na početku 1920-ih godina ozvaničila 8. mart. Prema ovoj tradiciji, naslijeđenoj iz doba socijalizma, ženama se obično poklanja cvijeće ili čokolada. Danas, na taj dan, mnogobrojna udruženja trude se društvo učiniti osjetljivijim na pitanja feminizma i nasilja nad ženana.

Tri bh. udruženja su pokrenula incijativu za ovo okupljanje. (Fotografija: Lucie de Perthuis)

Ujediniti glas žena”

Za razliku od francuskih ulica, na bh. ulicama se ne mogu vidjeti masovni protesti žena, ali organiziraju se mnoga dešavanja na temu društevnog položaja žene. Nekoliko dana prije Osmog marta, tri lokalna udruženja su pozvala građane Banje Luke da na otvorenom forumu diskutuju o pitanju feminizma, na dvanaestom spratu zgrade koja se uzdiže nad gradom. Na promotivnim posterima, poruka je jasna, „Šutnja nas ne štiti”. Tridesetak Bosanki i Hercegovki se okupilo kako bi razmijenile svoja iskustva u vezi s feminizmom, ali i prekinule lanac šutnje.

Treba pronaći način kojim bi se ujedinio glas žena“, rekla je Selma Hadžić, jedna od animatorica ovog okupljanja. „Ukoliko bi neka žena s ovih prostora govorila o nasilju, to bi se smatralo sramotnim, a reći ‘ja patim’ je oduprijeti se nasilju“, dodala je Selma ispred publike žena svih generacija koje su pažljivo slušale.

„Šutnja nas ne štiti”, slogan kampanje koju je prvenstveno organizirala nevladina organizacija Oštra Nula, te domaćin otvorenog foruma. (Fotografija: Lucie de Perthuis)

Da bi nas se čulo, potrebno je više dešavanja”

Za formiranje velikog feminističkog pokreta potrebne su godine rada na uklanjanju stereotipa, predrasuda“, smatra Lana Jajčević koja podsjeća da je bh. društvo još uvijek u tranziciji. „Mi još nismo liberalna zemlja.“ Ona također objašnjava da su u BiH feministkinje povezane s likovima vještica:

“Feminstikinje su žrtve negativnog imidža. One predstavljaju opasnost za tradicionalni model ponašanja.”

Lana Jajčević, suosnivačica udruženja Udružene žene

Aktivistkinja Gordana Katana žali zbog toga što je mali broj žena spreman na angažman. „Borba je teška, a postoje i žene koje dovode u pitanje naše zahtjeve budući da smo po zakonu jednake s muškarcima.“ Ona smatra da, iako su mreže udruženja napravile veliki napredak, one su i dalje preslabe da bi pokrenule stvarnu politiku emancipacije: „Potrebno je puno više od nekoliko događaja godišnje da se zaista čujemo“, uvjerava sagovornica koja je u Banjoj Luci 2017. godine osnovala prvi feministički festival u BiH, BLASFEM.

I mi imamo naše Simone de Beauvoir”

Za Mashu Durkalić od krucijalne je važnosti ovjekovječiti žene u historiji regije. „I mi imamo svoje Simone de Beauvoir“, nasmiješila se aktivstkinja, koja žali zbog činjenice da su: „Žene bile nevidljive kroz historiju i posljedično tome, mlade generacije su danas uskraćene za ženske uzore s kojima bi se mogle poistovijetiti.“ Njena knjiga, koja je imala veliki uspjeh u BiH, opisuje život pedeset žena koje su promijenile historiju Balkana, i vrlo se uspješno prodaje u BiH. „Želim napraviti mjesta za žene u bh. kulturi. Potrebno ih je samo ohrabrati da zauzmu mjesto koje im pripada”, optimistično zaključuje. Osmog marta, u Banjoj Luci, neke žene nose cvijeće u rukama, dok su druge cvijeće zamijenile transparentima u nadi da ih se čuje, vidi, a možda i zabilježi za buduća vremena.