Ekonomski egzodus u Bosni i Hercegovini utiče na bližnje

Posljedica velikog ekonomskog egzodusa je to da skoro svaki drugi državljanin Bosne i Hercegovine živi u inostranstvu. Iako pojava nije nova, ona ne prestaje da zadire u svakodnevnicu porodica, prijatelja i nekadašnjih kolega. Naša reportaža odvija se u Banjaluci.

Romain Carrupt i Jovan Vujaković

U jednom nargila baru u centru Banjaluke Srđan Laketić naručuje još jednu kafu. U dvadeset petoj godini i bez fakultetske diplome, mladić maldić ne uspijeva da pronađe stalan posao u drugom gradu po veličini u Bosni i Hercegovini. Kao i većina mladih njegovih godina, svoju budućnost zamišlja daleko od rodne zemlje. „San mi je da radim u Švajcarskoj i da budem bliže svojoj sestri“.

Virtuelni kontakti nisu dovoljni

Mlada djevojka koja je otišla iz finansijskih razloga mnogo nedostaje svom bratu. „Moj život se promijenio njenim odlaskom u Cirih“, priča dirljivo Srđan oštrog pogleda i tiha glasa. Već dvanaest godina svoju sestru viđa samo za Božić i Uskrs. „Stvarno sam tužan što ne mogu da je viđam češće. U kontaktu smo putem interneta, ali naravno da to nije isto.“

Srđan Laketić sanja da radi u nekoj drugoj zemlji kao i njegov otac i sestra. (Fotografija: Romain Carrupt)

Srđan takođe održava kontakt na daljinu i sa ocem koji je veoma često van granica Bosne i Hercegovine. Ovaj građevisnski radnik obavlja različite poslove u Njemačkoj već sedam godina.

Razasutost ove porodice nije neuobičajena, s obzirom na to da zemlju napušta svaki drugi državljanin. Prema djelimičnim podacima iz 2017. godine koje je objavio Sektor za imigraciju Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine, egzodus je zapravo stvarnost za 2 miliona osoba koje vode porijeklo iz BiH, u odnosu na ukupno 3,5 miliona stanovnika u Bosni i Hercegovini.

Dijaspora je 2018. godine poslala 650 miliona eura

Sa ekonomskog gledišta, migracije ne donose korist samo onima koji odlaze. Prema Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, dijaspora je poslala 650 miliona eura u prvoj polovini 2018. godine. Ova cifra, koju navodi list Le Courrier des Balkans, ne uključuje transfere koji su izvršeni mimo bankarskih kanala. Ali ne pribjegavaju sve porodice ovoj vrsti solidarnosti. Srđan ne dobija finansijska sredstva od svojih bližnjih. „Plaše se da ću protraćiti sav novac“ govori nam Srđan sa osmjehom, pa nastavlja ozbiljnije:„Zbog toga treba i ja da odem.

Znatno kraća lista prijatelja

Ekonomske migracije ne pogađaju samo porodice. One takođe zalaze i u prijateljske odnose. U Francuskom institutu, smještenom u kulturnom dijelu grada Banjaluke, Milica Crnobrnja Mijatović nabraja mnogo bliskih prijatelja koji su otišli u inostranstvo i uviđa da taj broj raste. „Na kraju, ima ih barem dvadeset koji više ne žive ovdje!

Ova situacija ima posljedice po društveni život tridesetogodišnjakinje. „Kada sam prije htjela da se vidim s nekim, bilo je lakše. Danas se moram organizovati kako bih izašla. Moja lista prijatelja znatno se smanjila.

Uprkos svemu, prijateljske veze još uvijek traju. „Prošlog ljeta, jedne večeri na koncertu, slučajno sam srela pet ili šest starih poznanica i po prvi put upoznala neke od njihove djece. Bilo je veoma dirljivo.

Milica navodi da dvadesetak njenih prijateljica radi van Bosne i Hercegovine za platu koja je u skladu sa njihovim obrazovanjem. (Fotografija: Romain Carrupt)

Jedna od naboljih Miličinih prijateljica se preselila u Norvešku. Ova pejzažna arhitektica je u Banjaluci bila oganičena na posao nadzornika komunalnih radnika u gradu za mjesečnu platu koja iznosi 350 eura. „Ovdje, ona i njen suprug jedva da su mogli prehraniti tri člana porodice. Na Zapadu gdje sada živi, njeni prihodi su dovoljni za život četvoročlane porodice. “

Odlazak razumljiv uprkos nostalgiji

I Milica bi, takođe, mogla zarađivati više u inostranstvu. Ova profesorica francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Banjaluci je odlučila da ostane. Ona ne gleda s neodobravanjem na drugačiji izbor svoje vjenčane kume. „Razumijem u potpunosti da je željela da nađe posao adekvatan njenim kompetencijama. Jedino mi je žao što uviđam kod nje jaku nostalgiju za ovom zemljom. Nije lako živjeti daleko od kuće.

Ispred polica s knjigama u svojoj kancelariji, koje krase najveći klasici francuske književnosti, Milica kaže da ne očekuje da će se situacija ubrzo promijeniti. „Mladi će odlaziti sve dok država ne počne vrednovati njihovo znanje ili njihove sposobnosti. Nažalost, nepotizam i politički klijentelizam duboko su ukorijenjeni u naše društvo.“ U 2016. godini, nevladina organizacija Transparency International zabilježila je u BiH visoku stopu korupcije koja je bila iznad svjetskog prosjeka što je zabrinjavajuće za jednu zemlju koja teži demokratiji.

Njemačka omiljeno odredište

Suočeni sa ovakvom stvarnošću, brojni stanovnici Bosne i Hercegovine odlaze u Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju. Ali još više u Austriju, a naročito u Njemačku.

Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine

U nedostatku radne snage, Njemačka podstiče uvoz radne snage iz zemalja koje nisu članice Evropske unije, kao što je Bosna i Hercegovina. Od 1. marta 2020. godine, slobodna radna mjesta u njemačkim firmama nisu više rezervisana isključivo za mještane i državljane Evropske unije. Osim toga, ekonomska imigracija nije više ograničena samo na deficitarna zanimanja.

U Njemačkoj kao i u drugim zemljama Evropske unije, egzodus privlači radnike iz svih ekonomskih sektora. Na primjer, 2017. godine, 350 medicinskih radnika je napustilo Bosnu i Hercegovinu prema Strukovnom sindikatu doktora medicine. Le Courrier des Balkans, koji je prenio ovu cifru, ukazuje na „urušavanje unutrašnjeg zdravstvenog sistema“ osvrćući se na nedostatak specijalista. Iako vladajuće snage u Bosni i Hercegovini poriču ovaj problem, dugi redovi u bolnicama i svjedočenja građana ukazuju da on ipak postoji.

Nesigurni poslovi dolaze u obzir

Međutim, svi emigranti nemaju iste mogućnosti kao medicinski radnici. Kada se bave jednostavnijim zanimanjima ili kada njihove diplome nisu priznate, stanovnici Bosne i Hercegovine su primorani da prihvataju nesigurne poslove iako njihova finansijska situacija ostaje povoljnija nego u zemlji iz koje dolaze.

U stambenoj zoni jednog banjalučkog naselja, građevinski radnici se penju na skelu zgrade. Povlačeći zadnji dim svoje cigarete, šef gradilišta Radoslav Boškić razmišlja o broju svojih kolega zidara koji su otišli da rade u inostranstvo. Šest ih je otišlo u posljednjih nekoliko godina. „To je mali broj u odnosu na ostala preduzeća“, komentariše ovaj čvrsti pedesetogodišnjak prodorno plavih očiju. „I nije problem pronaći zamjenu za nekoga imajući u vidu veliku stopu nezaposlenosti.“

U baraci na gradilištu, građevinski radnik ipak negoduje zbog velike ekonomske emigraije. „Nisam srećan kada ljudi odlaze iz zemlje u kojoj su rođeni i odrasli, ali razumijem to, imajući u vidu razlike u platama.

Egzodus prije ratova

Krajem 80-ih godina prošlog vijeka, Radoslav je inače bio otišao u Sloveniju – „ kao većina mojih kolega“, kako kaže. Njegova lična priča podsjeća na to da je egzodus počeo i prije ratova u Jugoslaviji koji su potresli Balkan između 1991. i 2001. godine.

Danas, ovaj zidar ne održava kontakte virtuelnim putem sa svojim nekadašnjim kolegama. „To nije zato što sam razočaran što su otišli. Viđam ih kada se vrate za vrijeme godišnjeg odmora“.

Tokom nedavne posjete, stari prijatelj mu je ponudio posao u Njemačkoj. Radoslav je odbio. Ipak, pita se koji od njegovih kolega će se sljedeći pridružiti podugačkoj listi ekonomskih emigranata iz Bosne i Hercegovine.