Dvije godine nepravde za rodbinu i prijatelje Davida Dragičevića

Slučaj Davida Dragičevića započinje 18. marta 2018. godine u Banjoj Luci, najvećem gradu u Republici Srpskoj. Tog jutra, otac dvadesetjednogodišnjeg studenta primjećuje da se njegov sin nije vratio kući. Nakon šest dana potrage, mladićevo tijelo je pronađeno na ušću rječice u samom centru grada. I nakon dvije godine od ovog događaja, porodica i dalje zahtijeva istragu sumnjivih okolnosti njegove smrti.

Serge Hastom i Ema Sar

Ovo je priča o mladiću koji je vodio normalan život i o njegovim voljenima, skrhanima nezamislivom tugom. David Dragičević je studirao informatiku, „živio za muziku” i igrao nogomet. Bio je uzoran sin skromne porodice nastanjene na jednom od banjalučkih pobrđa. Imao je dvadeset i jednu godinu kada je njegovo beživotno tijelo pronađeno na ušću riječice u srcu njegovog grada, nakon šest dana potrage.

Njegova smrt je u Banjoj Luci uzrok jednog od najintezivnijih protestnih pokreta u ovoj zemlji u posljednjih nekoliko godina. Davidova porodica je mjesecima dolazila na Trg Krajine tražeći pravdu („Pravda za Davida”), i tako objedinila velik dio civilnog društva bez obzira na razlike u društvenoj zajednici. Došlo je do rijetke i značajne povezanosti za bosanskohercegovačko društvo koje je trajno traumatizirano nedavnim ratom u Bosni i Hercegovini (1992–1995.) između tri etničke skupine. Pokret je iznimno uzburkao poredak ove zemlje u kojoj su korupcija i interesi moći jako prisutni.

Organizovanjem pres-konferencije, policija je nastojala narušiti ugled mladića. David Dragičević je navodno, nakon obilaska nekoliko kafića u gradu, nadrogiran opljačkao jednu kuću prije nego što je slučajno pao s mosta. Nakon četiri mjeseca mobilizacije i početka zasebne istrage koju vodi porodica, Okružno javno tužilaštvo Banje Luke priznaje da „njegova smrt nije bila slučajna”. Uprkos ovom saopštenju, zaključak mogućeg ubistva nije pokrenuo nikakvu istragu.

Istovremeno, suzbijanje pokreta „Pravda za Davida” odveo je nekoliko njegovih članova pred sud. Nekima od njih zamjera se iz prostog razloga što su na javnom mjestu povikivali „pravda”. Ti progoni bez pravnog osnova dio su diskriminacije i zastrašivanja, za koje veliki broj uključenih u pokret tvrdi da je pretrpio.

Davor Dragičević, otac žrtve, i sam je bio žrtva pritisaka. Više puta hapšen, ispitivan, na kraju je morao otići u Beč prije godinu dana. Njegovi bližnji sada nastavljaju borbu iz Banje Luke, iz grada gdje se njihova odlučnost bori protiv zaborava i beznađa.

Slijede njihova svjedočenja.

Sofija Grmuša, komšinica i prijateljica porodice Dragičević

„Nisam baš dobro. Ovo je policijski kafić…” Sofija Grmuša puši cigaretu za cigaretom već pola sata. Kapci joj se spuštaju i poslije svake rečenice, pogledom prelazi preko čitave prostorije. Nekoliko metara dalje, sjede dva čovjeka u uniformi i piju rakiju. „Nismo mogli gore izabrati”, osmjehnu se Sofija.

Ova djevojka je deset godina bila komšinica porodice Dragičević. „Posljednji put sam vidjela Davida nekoliko sedmica prije njegovog nestanka. Zamolio me da napravim logotip za njegovu web stranicu”. Taj student je zarađivao džeparac popravljajući računare ili praveći dredove za prijatelje. Na logotipu koji je završila nakon njegove smrti, Sofija Grmuša je predstavila njegove dredove pomiješane sa svemirom. „U pozadini su galaksije, druga strana života… ” Grlo joj se steže. „Na ovoj fotografiji je imao šesnaest godina.”

Mobitel Sofije Grmuša pun je slika nestalog mladića. „Imam 40 000 fotografija i videozapisa, treba mi vremena da pronađem…” Njen pogled se zadržava na nekima od njih, zamisli se i konačno kaže: „Evo je. Na ovoj David drži transparent s drugim mladićima.” Slika je iz 2016. godine. Tražio je pravdu za dvojicu maldića koji su poginuli pod sumnjivim okolnostima”, govori gorko, „Sada mi marširamo za njega.”

Sofija Grmuša danas nosi ovu poruku pravde na reverima svojih jakni ukrašenih bedževima „Pravda za Davida” ili na Facebook grupi pokreta na kojoj svakodnevno postavlja objave. Još uvijek živi u istoj kući koja se nalazi iznad grada, nekoliko metara od one iz koje su u januaru 2019. godine otišli Davor Dragičević. Na zemlji pokraj vrata ostali su Davidova fotografija, srce i podignuta šaka.

„To je spomenik koji je bio postavljen na Trgu Krajine, gdje su se odvijali protesti. Morali smo ga skloniti. Čak su i srca nacrtana na mjestu gdje je pronađeno tijelo uklonjena”, uzdiše Sofija.

Proći kroz Banju Luku uz Sofiju Grmušu znači osjetiti prisutnost mladića na svakom koraku i odmjeriti težinu njegovog nestanka za one koji su ga poznavali. „Davidovo ubistvo ostavilo je neizbrisiv trag u gradu. Od tada je sve crno i tužno. Ništa me ovdje više ne drži, samo borba za pravdu”, rekla je.

Emilija Zebić, najbolja prijateljica Davida Dragičevića

„Odrasla sam s Davidom u istoj zgradi. Moj otac i njegova majka su išli zajedno u osnovnu školu. A mi smo bili najbolji prijatelji”. Emilija Zebić pije treću kafu i pali petu cigaretu. Veliki tamni podočnjaci okružuju njene svijetle oči. „David je dvije godine živio u Laktašima (oko dvadesetak kilometara od Banje Luke), ali kad se vratio, bilo je kao da se nikada nismo rastajali. Sve smo jedno drugome pričali”, govori živahna i neposredna dvadesedvogodišnja konobarica.

Da je David Dragičević imao problema u mjesecima koji su prethodili njegovoj smrti, njoj bi se povjerio. „Ako meni lično ništa nije rekao, onda nikome ništa nije rekao”, naglašava odlučno.

A David joj nije ništa rekao. Na veče njegovog nestanka, njih dvoje su se čuli kako bi se možda u toku noći sastali. „Izlazili smo u centar, u Downtown čiji je vlasnik Davidov ujak, u kafiću Meta, u Fabriku…”, priča Emilija. To su navike koje odgovaraju mladićevoj navodnoj ruti u noći između 17. i 18. marta 2018. godine.

„Na kraju se nismo ni vidjeli. David se često vraćao kući prilično rano, a ja sam zaspala oko šest ujutro. U 15 časova, 18. marta moja majka me probudila. Dva Davidova prijatelja su došla kod mene.” Oba prijatelja su se nadala da ce kod nje pronaći „Đakca”, kako su ga zvali. Nije se vratio kući te je otac započeo potragu.

„U 17 časova sam nazvala policiju i pitala da li je možda uhapšen. Jedan policajac mi je rekao da je David nestao”, govori ona. U tom trenutku nije ni o čemu razmišljala, nije je bilo strah. „Samo sam ga tražila, sva uznemirena.”

Mjeseci koji su uslijedili bili su sve teži. Na gubitak prijatelja koji joj je bio poput brata, pridodavale su se prve napetosti s policijom. „Pratili su me policajci. Osjećala sam kao da me neko prati.” Taj strah nije nestao. Na početku razgovora ona je mahinalno ostavila svoj telefon u drugu prostoriju. „Nikad se ne zna”, kaže djevojka i objašnjava da je u dvije godine četiri puta promijenila broj telefona. „Prvih nekoliko mjeseci uvijek sam ostavljala uključen GPS kako bi me mogli pronaći.”

Na jednom od četiri dreda koje joj je David napravio i koje još uvijek nosi, njezin je prijatelj pomiješao svoju kosu s njenom. Osjeti se razlika u teksturi. „Ljudi su ga često kritikovali zbog njegovih dredova. On bi na to odgovorio šalom, ne dajući na sebe. Imao je karaktera.” 

Ozren Perduv, porodični prijatelj, predsjednik pokreta Pravda za Davida

„Sutra podnosimo tužbu zbog diskriminacije, jer članovima Pravde za Davida nije dozvoljeno da budu na Trgu Krajine, a to se protivi slobodi kretanja.” Dok, u utorak, 3. marta 2020. godine, govori o slučaju Davida Dragičevića i pogled i glas Ozrena Perduva se stežu. Gotovo da djeluje poput ambicioznog političara, kako ga mnogi opisuju. Potrebno je spomenuti da je ovaj tridesetogodišnjak, tek nešto više od tri sedmice, na čelu nove stranke koja je izrasla iz udruženja Pravda za Davida.

“Dvije godine se borimo za presudu. Ali ovdje je pravda u rukama policije i političara i ništa se ne dešava”, žali se Ozren Perduv. „Moramo ući u politički sistem kako bismo se izborili za suđenje. To nam je jedini cilj”, nastavlja.

Upravo tog dana predsjednik udruženja „Pravda za Davida” dobio je oslobađajuću presudu zbog povika „Pravda!” u katedrali Krista Spasitelja u Banjoj Luci. Sada se nalazi nekoliko metara od spomenika, pod prozorima Palate Republike. Kao i svake večeri, učestvuje u okupljanjima.

Dvije godine nakon smrti Davida Dragičevića, ovdje se svaki dan u 18 časova okuplja oko 40 ljudi. „Većina nas se nije poznavala ranije. David je taj koji nas ujedinjuje i mi smo jedna velika porodica”, kaže muškarac iz grupe. Ta mnogobrojna porodica dvostruko je osiromašena otkako je Davor, Davidov otac i vođa pokreta, otišao živjeti u Austriju prije godinu dana.

„Moji su roditelji bili prijatelji sa Davidom roditeljima, Davorom i Suzanom”, govori Ozren Pedruv. „Osjetio sam dužnost da se uključim u pokret.” Za dvogodišnjicu nestanka mladića htio je organizirati put autobusom u Beč s članovima pokreta Pravda za Davida.

Visok i plavokos, on se lako ističe u maloj gomili starijih ljudi oko sebe. Među njima je i Bosa Šipka, baka Davida Dragičevića s majčine strane, koja se srdačno rukuje sa svima. „Ona dođe svaku večeri”, kaže Ozren Perduv. „Za davida i za njenog osamdesetogodišnjeg supruga koji više nema snage.”

Bosa Šipka, baka Davida Dragičevića s majčine strane

Bosa Šipka nosi velike crne sunčane naočale koje skrivaju blistav i nježan pogled i oči koje nisu ispustile ni suzu još od smrti unuka prije dvije godine. „To je zbog traume”, objašnjava ona. U dokumentarcu Child, u režiji Sarajke Elme Kazadić, naziru se suze kada spomene uštipke, koje je njen unuk toliko volio.

Od njegovog nestanka, svuda ga vidi. Noć prije, pitala je jednog mladića da li može dotaknuti njegove dreadove. „Rekla sam mu da ima iste kao i David. Odgovorio mi je da mu to često govore, ali da ne zna ko je David”, kaže ona.

Za mnoge stanovnike Banje Luke, mjeseci kada su desetine hiljada ljudi protestovali na Trgu Krajine su prošlost. „Afera Dragičević je gotva”, kazalo je nekoliko studenata, za koje dva policajca koja su svaki dan prisutna na glavnom trgu predstavljaju posljednji trag pravosudnog skandala koji je uzdrmao grad.

„Ljudi su se bojali za svoj posao i za svoju porodicu pa su se prestali okupljati. Neki su primili prijetnje”, kaže Bosa Šipka, koja odbija otkriti imena. „Imali bi problema…” Radije spominje solidarnost koja im je pružana prvih mjeseci nakon Davidove smrti, poput cvjećarke koja je odbijala da im naplati cvijeće. Također spominje sve sitnice koje ispunjavaju sjećanje na izgubljenog unuka: pažnju, poklone, bliskost sa osam godina mlađom sestrom Teodorom.

„Danas, samo želim da se to završi. Čak i kada bi ubica bila moja vlastita kći, želim da krivci budu osuđeni i da se istraga okonča”, izjavljuje ona. Kao i svi u Bosni i Hercegovini, čula je glasine o Davidovoj smrti. „Bio je vrlo dobar u informatici. Navodno je našao kompromitirajuće informacije o važnim ljudima u državi.”

Te glasine nije moguće provjeriti. Niko od osoba s kojima je kontaktirao nema konkretne podatke o toj temi. Iako je student studirao uporedo na dva fakulteta vezana za informatičke nauke, do današnjeg dana niti jedan dokument ne potvrđuje da je David Dragičević želio hakirati bilo koji informatički sajt.

Davor Dragičević, otac Davida Dragičevića

Tata lav. Na prve riječi koje njegova snažna čeljust izgovara, nadimak ovog dostojanstvenog i borbenog oca poprima svoj puni smisao. Ima istu rupicu na bradi kao i njegov sin, isti dar za udruživanje, istu harizmu.

„Bili smo vrlo bliski, cijeli smo dan razgovarali putem poruka”, kaže Davor Dragičević. Ni njemu David nije govorio o bilo kakvim brigama koje su ga mogle mučiti u danima prije njegove smrti. „Bio je miran dečko, koji je živio za muziku. Nije nikada izazivao nevolje.”

Pedesetogodišnji muškarac sada živi u Beču, gdje je podnio zahtjev za azil. Iz Austrije, nastavlja potragu za istinom sa Ifetom Feragetom, sarajevskim advokatom koji je postao svima poznat preko slučaja Memić, po prezimenu još jednog studenta koji je stradao u Sarajevu i čija smrt nikada nije riješena. Prema mišljenju advokata, desetak neriješenih slučajeva smrti u zemlji posljednjih godina posljedica su „organizovanog kriminala unutar pravosudnog sistema”. „Danas znamo imena Davidovih ubica i imamo dokaze”, kaže Davor Dragičević. „Mi samo tražimo sudski postupak kako bismo sve otkrili.”

U noći njegova nestanka, nekoliko sati prije nego što je nadzorna kamera snimila njegove posljednje slike u jednoj banjalučkoj ulici, David Dragičević je svratio u Downtown, bar svog ujaka Zorana. Mladić se upravo verbalno sukobio s Nikolom Ć, mladićem njegovih godina. Tada se povjerio ujaku: „Ako mi se nešto dogodi, odgovoran će biti Filip Ć.” U 00:15 sličnu poruku šalje prijatelju putem Instagrama.

„Slučaj uključuje ljude na najvišem nivou policije i Vlade Republike Srpske koji su štitili ili naredili ubistvo”, tvrdi Davor Dragičević. Otac, međutim, odbija da objelodani dokaze koje trvdi da posjeduje, jer smatra da bi se to moglo odraziti na ponovno otvaranje postupka.

Između ostalih imena, posebno navodi imena članova entitetske policije i Ministarstva unutrašnjih poslova koji su navodno učestvovali u prikrivanju ubica njegovog sina. Imena koja zastrašuju mnoge pa i glavnog okružnog tužioca u Banjoj Luci, Želimira Lepira. „Kad je dobijeno službeno priznanje da Davidova smrt nije slučajna, zatražio sam od tužioca da ponovo otvori istragu. Želimir Lepir mi je odgovorio: „Da li želite da me ministar ubije?”“, govori Ifet Feraget, advokat Davora Dragičevića.

Iz Beča, Davidov otac umnožava napore sa svojim advokatom kako bi stvorio dosje za vlastitu istragu, u nadi da će se jednog dana voditi pravi postupak na državnom nivou. „Od okružnog tužioca u Banjoj Luci više se ništa ne može očekivati.”, uzdahuje on.

Ovaj proces će po svoj prilici biti jako komplikovan, jer nadležnost za ovakvu vrstu predmeta imaju okružna javna tužilaštva. Iz ove nadležne institucije se ni nakon dvije godine poslije događaja nisu potrudili da saslušaju mladićeve najbliže.

Oni se i dalje bore protiv mutnoga pravosudnog sistema Republike Srpske.